BOSANSKI, HRVATSKI I SRPSKI JEZIK
Povelja Kulina bana, 29. 8. 1189 godine
BOSANSKI, HRVATSKI I SRPSKI JEZIK
Bosanska balada Hasanaginica, hrvatska balda Marija Margareta, srpsko je pisanije žitije. & Reagiranje na pisanje lista Oslobođenje, Sarajevo: „Bosanski (ni)je južnoslavenski jezik. U udžbeniku srpskog jezika kao južnoslovenski se navode makedonski, bugarski i slovenački, dok se crnogorski, hrvatski i bosanski tretiraju kao varijante srpskog.“
Ništa novo, sve je staro!
&
Pozivam svjedoke: isusovac Jakov Mikalja (1601-1654.) koji, zapravo prvi baladu Hasanaginicu analizira, u kojoj je tvorbi i analizi bilo uključeno i pismo epitafa „bosanćica“ sa stećaka. Mikalja tvrdi: “Ilirski jezik balade Hasanaginice je začuđujuće blizak današnjem književnm jeziku“ i dodaje: „Svi znaju da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da na njim pišu’”, Blago ilirskog jezika-riječnik Jakov Mikalja“.
Mikalja je dobro poznavao hrvatska književna djela i narodne govore, a posebice B. Kašića i njegove tekstove. Obojica su, kao i drugi misionari koji su proputovali južnoslavenska područja, zaključila da je »bosanski dijalekt«, odnosno štokavština, najraširenija i stoga najprikladnija za osnovu općega jezika na slav. jugu, ali unatoč tomu da svatko može govoriti kako je naučio: vrjeme, vrime; ja sam učio, ja sam učil“ , drugi izvor dodaje: „radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da na njim pišu“, Wikipedija.
Prvo je slav. pismo glagoljica-glagoljati (govoriti, reći) iz 863. Klesano na Bašćanskoj ploči, na Krku 1100, izmišljeno pismo, iz koje se izdvaja „bosančica“. Drugo pismo ćirilice je crkveno na ploči cara Samuila na Ohridu, dakle, nijedno iz Srbije, po jedan spomenik za dva pisma; ono što se izdvojilo iz glagoljice je pismo „bosančica“ koja se kleše na oko 300/400 epitafa na stećcima. Temelj Bosne i Huma su oko 100.000 stećaka i stotine epitafa na njima pismom „bosančicom“, a onda umjesto priznanja Vi plagirate bosansku baladu stotinama godina, dokle? A ako ćemo po istini: Bugari i Makedonci su iz grč. kurzive i uncijale tvorci slav. jezika na zap. Balkanu; Staroslavenski jezik razvio se na osnovi jednog makedonskog govora iz okolici Soluna, spontano, jer se pojavio „negdje“ na istoku?
„Lingvazin Magazin za jezik i književnost | Broj II/2–3 | Decembar 2014.11 daleko od toga da bi polagalo pravo na to da upućeno presuđuje u ovakvoj stvari.2 Iz ovoga citata jasne su sljedeće Fortisove napomene: - Fortis je preveo na italijanski nekoliko morlačkih-ilirskih junačkih pjesama, a jednu od njih dodat će svome dugom pripovijedanju; - pjesma koja je dodana je Hasanaginica; - tekst Fortisove Hasanaginice je na ilirskom jeziku“,Wikipedija.
U Vukovom prevodu je Hasanaginica Asanaginica. Vuk tek u XIX st. u azbuku uvodi F i H. Što će reći da je taj jezik bio faličan. Kao dječk sam u Bosni imao drage komšije katolike koji su govorili Rvatska, a ne Hrvatska; pa šta se iza krije? Asanaginica je rvatska ili srpska? Dakle, sva je sreća što baladu Vuk ili „vučica“ nije prvi otkrio i zapisao, bila bi balada sjajna srp. ekavica koja se pjeva uz gusle!
Ništa novo, naime, i otac nacije, i književnik Ćosić je cijelo vrijeme, svojim citatima, ali i radom na Memorandumu SANU, 1985./1986. „Velika Srbija“ zatim i kao predsjednik SRJ i suosnivač dviju političkih stranaka u Hrvatskoj i u BiH koje su zagovarale genocid i etničko čišćenje, isticao laž kao umijeće preživljavanja srpkog naroda. “Laž je srpski državni interes”, kaže Ćosić.
&
Od Veliki umovi poput Alberto Fortis - prvog prevoda balade 1774. Baladu su prevodili veliki umovi toga vremena poput Getea, Valtera Skota, Aleksandara Sergejeviča Puškina, Adama Mickijeviča su samo neka od imena koja su prevodila “Hasanaginicu”. “Hasanaginica” je bila temom mnogih istraživanja, analize stila i psihologije, kao i sociodruštvenog poretka u koji je smještena tragična sudbina Hasanaginice. Makar su nedostižni Frojd i Jung, vrijeme je da se pređe na analizu stila, stida i psihologije onih koji stotinama godina plagiraju bosansku baladu i bosanski jezik!
&
Ali je zanimljivo: jer oni tvrde „balada Asanaginica je srp. hrv. pesma“ koliko se jadno osjećaju lingvisti u nedostatku argumenata ili plodova književnih djela na srpsko-hrvatskom jeziku?
DNK
„Bosanci i Hercegovci su starosjedioci Evrope, znatno više od stanovnika današnje Hrvatske i Srbije.
Prema podacima Igenea, jedne od vodićih svjetskih kuća u oblasti genetičkih istraživanja DNK korijena ljudske vrste, I2A haplogroupa (koja je direktno povezuje sa Ilirima) najrasprostranjenija je u Bosni i Hercegovini (40%), pa potom u Hrvatskoj (oko 34%), za razliku od Srbije (22%) i Slovenije (20%). Neke druge genetske studije potvrđuju jos veću prisutnost I2A halpogroupe u BiH, čak od 50% do 70%, no one se ne uzimaju za meritorne podatke.
BOSNA SLOBODNJAKA
Pored autohtonih Ilira, u srednjov. Bosni su se zaustavljale ili živjele skupine slobodnjaka maniheji, arijanci, istočni Goti... Maniheji su iz pokreta Mani bili iz Perzije pomješani sa rimskim legionarima u Jajcu, Konjicu, Bihaću, bili su opčinuti Kultom Mitre – svetištem kojega su smještali u katakombe – pod zemljom.
„Arijanstvo je kristološki nauk što ga je širio prezbiter Arije, koji je živio i naučavao u ranom 4. stoljeću u Aleksandriji u Egiptu. Prema ovom nauku božanska narav Isusova podređena je naravi Boga Oca, pa je tako bilo vrijeme u kojem druga božanska osoba nije postojala, već je stvorena od Oca. Arijanstvo je u 4. i 5. stoljeću bilo vrlo rašireno u Crkvi. Arijev je nauk osuđen ao hereza na Prvom nicejskom saboru“ odakle su protjerani u Bosnu, Wikipedija.
Ulfini Goti su u 6. vijeku i dalje bili u Bosni i živjeli pomiješani sa starosjediocima s kojima su se tokom vremena stopili u jedan narod. Da su Ulfini Goti ostali i asimilirali se dokazuje i podatak u kojem belgijski benediktinski historičar Germain Morin navodi u jednom svom tekstu iz 1932. godine: „Bosna i Hercegovina je u Gotskom kraljevstvu – Wikipedia. Zato bosanski slobodnjaci - bogumili nisu htjeli u komšijske crkve i groblja, već su se svome bogu molili u svojim kućama i sahranjivali pod stećak u svojim nekropolama, te su tako snažnom Rimu i Carigradu 1054. g. pa čak i kad su ostali bez svoga vođe 1204. g. Kulina bana, kazati: NE, osmanskim osvajanjem Bosne 1463. god. ali su Meki kazali: DA!
To što (iz naslova teksta) „bosanski ni(je) južnoslovenski jezik“Bosna ne gubi niš. Sloveni nas ne impresioniraju, nije bosanski jezik južnoslovenski, ali jest ilirski; susjedni su jezici varijante! Iliti, bosanski je temeljni jezik, da li je to dovoljno!
Ništa novo od inih, sve je staro, rečeno je u naslovu i to! Da je podrijeklo i značenje srpskog imena utvrđeno, upitno je? Oni na jednom mjestu navode: “ Pretpostavlja se da bi prvotno značenje imena bilo: saveznik, drug kao staroslavensko plem. ime, koje se javlja u Polablju, Velikoj Poljskoj i Pomorju“. Oni tvrde kako srpsko ime spominje biz. car Konstantin Porfirogent u X st. to je rečeno i za „zemljicu Bosnu“. Tradicija o povezanosti balkanskih Srba sa Srbima na sjeveru zabilježio je u X st. Konstantin Porfirogent, pa zaboravljeno. Nadalje, ini tvrde da se u X st. odvijao politički razvitak Srba u kojemu će poslije glavnu ulogu igrati Raška, tj. srp. država Raška, gdje su zaboravljene imenice Srbi i Srbija. A pol. XII st. Rašku nakratko osvaja biz. car Manuel Komnen. Potom je Raška oblast u XII st. središte otpora protiv Bizanta i jezgra oko koje se formira srp. država. Tako naziv Raška, po gradu Rasu, u današnjem Sandžaku, postaje sinonim za Srbiju; tako da su mnogi susjedni narodi stoljećima Srbe zvali Rašanima, Enciklopedija, Zgb. Pa sad postaje sve upitno: da im je Porfirogent u X st. dao ime, da su Srbi i u XII st. jer su stoljećima bili Rašani, to jest da nisu bili Srbi. Slične su okolnosti i priče o jeziku, kojeg nazivaju „današnji“ srp. jezik Nijedno slavensko pismo nije srpsko: glagoljica je spontani govor grč. kurziv i slav. jezika sjev. Makedonaca; ćirilica je crkveno pismo na Ploči cara Samuila, opet makedonaca na Ohridu, a ne u Srbiji, makedonsko-bugarsko iz 993. godine. Agilni Vuk je izveo sve varijante da bi plagirao baladu Hasanaginicu. Ali bi se, odmah, tu javio i filozof Arthur Schopenhauer, uzvikom: „pozivam za svjedoke bogumile, stećke, epitafe s pismom bosančicom, autohtoni jezik balade Ilira- baladu Hasanaginicu, Hasan-agu, Mikalju, Fortisa... Zato je srp. lingvistima ostala samo formulacija „današnji“ srpski jezik. Oni samo imaju broj! Prema tome, nacionalni bi redoslijed u našem podnaslovu o jezicima trebalo samo obrnuti, zar ne? Bosanski je jezik, baštine Ilira u temelju sa 100.000 stećaka, sa stotinama epitafa pisma bosančicom, na njima – jezik Morlaka-ilira - najstariji jezik, (Mikalja, Fortis!). No, kako izvori tvrde: „Brojni Slaveni su u VII/VIII st. zapravo razbili monolitnost Ilira na zap. Balkanu“, pa je i jezik postao neki surogat. Poslije Troje i Klisa, nudimo bosanskog Homera – Mak Dizdar o Bosni:
ZAPIS O ZAMLJI
Pa je, po Dizdaru: “Bosna prkosna od sna“, KAMENI SPAVAČ
U jedinici Enciklopedije Zgb. o glagoljici, ćirilici i bosančici su se lingvisti dobro potrudili da „zavrte“ rašomon, u kojemu skreču „vodu na svoj mlin“. Ne bih ništa kazao o spontanom narodnom pismu glagoljici iz 863. – govor Makedonaca iz okolice grč. Soluna i crkvenoj ćirilici iz Ohrida 993. koje koriste grčku kurzivu i unicijalu, već o bosančici, koja se izdvaja iz glagoljice, gdje u spomenutom izvoru ide i Bosanski čvor, gdje, primjera radi, lingvisti pišu pisanije, gdje stoji: „U to se doba (tek u XVII st.) konačno formira bosančica, ćir. pismo u Bosni, Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji“, aferim! Bogumilska bosančica se javlja raskolom jedinstv. hrišćanstva 1054. godine, na katoličanstvo, pravoslavlje i vjeru bosansju - dualizam u Bosni, kada se bosančica izdvaja iz glagoljica i na epitafima stećaka traje do oko 1463. g. kada Bosnu osvajaju Osmanlije! Naravno, bosančica je trajala i dalje u XVII/XVIII st. jer je to pismo prihvaćeno od naroda, čak i od franjevaca, ali je njihova rodna uloga: epitafi na stećcima! Što znači: da je, po srpsko-hrvatskim lingvistima bosanćicu do XVII st. „pojela maca“, a ona ide sa stećcima! Od XII st.
Naš slijedeći drugi izvor o stećcima potvrđuje prisutnost bogumila i na prostoru Raške Srbije (Sandžak): da su bogumili za to prije dolaska Slavena, tu ostavili svoj pečat. Jer je taj prostor ranije bio Ilirski. Nadalje, u našem izvoru Enciklopedije stoji: „Najznačajniji spomenik starog Rasa jest crkva sv. Petra (XII st.); a pod njezinim su temeljima otkrivene ilirsko-grč. ostava iz VI/V st. (grč.vaze brončane i srebrene, zlatni nakit...), dakle, tu su geni i tvorci Ilirski, zato su tu i bogumilski stećci. „Raška oblast kazano je, u XII st. je središte otpora protiv Bizanta i jezgra oko koje se kasnije formira srp. država. Tada naziv Raška postaje sinonim za Srbiju; mnogi susjedni narodi stoljećima su Srbe zvali Rašanima. U njegovoj se blizini razvija novo naselje, Trgovište, a pol. XV st. Turci tu osnivaju Novi Pazar“. &
SLAVENOSERBSKI JEZIK , ne spominje narrječja; Vuk se samo bori za hercegovački govor-štokavski a posebnoi za baladu Hasanaginicu. Hrvatski jezik se dijeli na tri narječja:kajkavski, čakavski i štokavski; štokavsko je narječje kod bosanskog jezika i balade Hasanaginice. Kad se sve oduzme i sabere iz sred. vijeka: hrvatska je balada Majka Margareta, bosanska je balada Hasanaginica,srpske su pisanije žitije. Vuk se tek u XIX st. zauzima za hercegovačku ijekavicu i preuzima slova F i H u „azbuku“. Čitaoci će primjetiti kako je zapravo balada Hasanaginica uzburkala jezikoslovce koji se ne snalaze, u kojem su vjere i nacije razbijale ono što su u VII st.nametnuli juž. Slaveni – Rim i Carigrad.
-Vuk pise u 19.sto da je hercegovacki (ijekavica) "Horvatski" i preuzima slova F i H u "azbuku", autor ovoga teksta u bos. krajini je kod dragih komšija Hrvata čuo u 20 st. izgovor Rvatska, a ne Hrvatska, prema tome sumnjam?
Međutim, iz svega navedenog može se zaključiti 151 http://dizbi.hazu.hr/object/27005 (30. 10. 2018.) 172 kako se dolazak/seoba Hrvata u Dalmaciju početkom VII. stoljeća (a ni prije ili kasnije) nije nikada dogodio: (Bijeli) Hrvati su se autohtono, tijekom dugotrajnog procesa, formirali na području jednog dijela nekadašnje rimske provincije Dalmacije tek nakon završetka perioda „seobe naroda“, na sličan način kako su se autohtono te međusobno neovisno, formirala i hrvatska plemena u današnjoj Češkoj, odnosno današnjoj sjeverozapadnoj Ukrajini. Zajednička karakteristika svih tih različitih ranosrednjovjekovnih slavenskih plemenskih skupina, koje nalazimo u različitim dijelovima Europe, je njihovo ime, a ono je u sva četiri slučaja u svojoj osnovi poteklo od široko rasprostranjenog staroslavenskog toponima „hrvat“ (toponimske varijante praslavenskog *górdЪ) odnosno preciznije, u dalmatinskom slučaju, od staroslavenskog toponima „bijeli-hrvat“.
&
„Iako se prilično rano javljaju i pokušaji pisanja na narodnom jeziku (Z. Orfelin, D. Obradović), među obrazovanim Srbima, osobito piscima postoje mnogi koji drže da je staroslav. „pravi“ srpski jezik, a narodni govor iskvaren i prostački (svinjarski i govedarski). Ali, kako većina uviđa da je taj stari i mrtvi jezik nedovoljan za nove potrebe (...) protiv tog umjetnog jezika poveo je odlučnu borbu Vuk Karadžić, čijom zaslugom štokavski nar. govor zap. Hercegovine, postaje osnova srpskog knjiž. jezika“. Reformi srpskog jezika suprotstavila se Crkva, nazivajući narodni jezik „govedarski i svinjarski“. Otud i mogući hendikep. Po svoj prilici da je taj srpski jezik u osnovi imao jezik balade Hasanaginice! A zatim im je ostao glavni problem: kako da prečute bosanski jezik kao izvorni, kojeg non-stop negiraju. A evo sad još jednog negiranja-hrvatskog, jer im se oboma uklapa! I tako zapravo balada postade predmet svojatanja i inspiracija komšijama istoka i zapada, sjajno!
„Asanaginica hrvatska je usmena balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u Imotskoj krajini i prepričavala se s koljena na koljeno po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok je nije zapisao 1774. godine talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka (ilirska) balada". Wikipedia.
Što znaći da su tek srpski lingvisti u XVIII st. priznali i odredili svoj jezik bosanskim na temelju bosanske balade Hasanaginice, a po svoj prilici i hrvatski lingvisti, jer danas tvrde: „Asanaginica hrvatska je usmena balada“. Jasno je da po jedna ploča crkvene čirilice iz 993. cara Samuila na Ohridu i Bašćanska ploča glagoljice na Krku iz 1100. godine, prema 100.000 stećaka i epitafa na njima bosančicom, da je presudila bosančica, ćime su obje strane de facto priznale da su epitafi bosančice i Hasanaginica temelj bosanskog jezika; ili je ekavica ili ćakavica ili ju je Fortis iz inata štokavizirao da se hudi Slaveni otimaju: čija je balada: i „Što se b’jeli u gori zelenoj?“
Očito, da nam u tom nadmetanju ne bi onomad pa ni danas pomogao ni Haški Tribunal, jer oni ne priznaju ni Haški Tribunal?
Pa ova dva slavenska plemena iz književne umjetnosti i nemaju ništa na nivou bosanske balade Hasanaginice, to je fakat! I onda im ne preostaje ništa drugo, nego prisvajanje ili otimanje, udruženo kao: zločin i genocid! Svaka čast pojedincima Bogićević, Đinđić, Divjak... grupi Žene u crnom, Beograd.
Ali eto ni spomenuta Wikipedija tvrdnjom „Morlački jezik“ nudi sve strukture i geneze Morlaka, ali ne kaže da su to zapravo Iliri, njih ni za lijeka? A Rimljani zauzimaju Panonsku Iliriju u tzv.„Batonskom ratu“ na Vranduku - na rijeci Bosni od 6. do 9. godine, pa gdje bi onda mogla biti koncentracija Ilira već u Bosni!? Ala imamo „krasne“ susjede, Tobe ja Rabbi - Kajem ti se Bože? Sve to imamo što imamo uz Božiju milost i svetačku poruku: „Ubij, na lomaču, seci jezik....“ Živa lomača na Bikavcu predstavlja jednu od najokrutnijih epizoda u seriji zla ... Zločin se desio na lokalitetu Bikavca, naselja Višegrad, 27. juna 1992. živo je zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca. A zloćinci se prije i poslije zločina mole svome Bogu, amen, hebr. „tako neka bude“! A u 10 Biblijskih zapovjesti na 6. mjestu stoji: Ne ubij! Kod Sv. Save je na 1. mjestu: Ubij! Prena tome, imali su oni dakle, obaveze i uzore u prošlosti - u zemlji i van nje.
Nije Arthur Schopenhauer, kao što neki misle, loš čovjek. Opravdava on religiju, ali kritički piše: “Za svjedoke pozivam suđenje hereticima, inkviziciju, vjerske i krstaške ratove, Sokratov pehar otrova i spaljivanje na lomači Giordana Bruna i Vaninija Lucilia“-italijanskog teologa i filozofa. U Rimu studira teologiju... a riječ je u ovom tekstu upravo o Krstaško-križarskom ratu na Bosnu i Hercegovinu. Inkvizicija filozofa optužuje za herezu, te su mu prvo odsjekli jezik, a potom je spaljen na lomači 1619. godne, zato što je pisao i govorio, pitajući se: „Da Bog nije htio da se najgora i najprostija djela pojave na svijetu, On bi ih, nesumnjivo samo pokretom ruke prognao sa njega; jer ko je u stanju da se odupre Božijoj volji? Kako možemo pretpostaviti da je neko djelo počinjeno mimo Božije volje, kada je On prestupnicima dao snagu da ga počine? Ako ga je čovjek počinio uprkos Božijoj volji, onda je Bog slabiji od čovjeka, koji mu se suprotstavlja. Zar to nije ortodoksna laž. Morao se danas pojaviti građanski sud Haški Tribunal da od anti-vjere zaštiti ljude. Iz ovoga slijedi: da Bog hoće da svijet bude ovakav kakav je; da je htio bolji svijet, On bi ga stvorio.“
„Ako Bog hoće grijehove,onda ih On čini, ako ih neće, a oni se ipak čine. Dakle, za Njega možemo reći da je ili neoprezan ili nemoćan ili surov – jer ili ne umije, ili ne može, ili ne zna da provede svoju volju? Zato je spaljen čovjek. Oko 400 godina je od izgovorenog ovog teksta i oko 150 godina kako ga je re-oglasio spomenuti filozof. A „narod ko narod“. Pa se obični čovjek pita: kako može biti toliko tame u tolikim glavama?
Ali kod plemena Slavene može!. Jedan drugi filozof piše: „Čovjek je od odviše kvrgavog drveta napravljen da bi se ikada moglo iz njega istesati nešto posve ravno“. Eto, kako nam je, jer u takvom okruženju živimo!
Jedno je što su te lažne tvrdnje, da je balada Hasanaginica srpska ili hrvatska. Pritom se čitaoci pitaju: da li hrvatsko-srpski lingvisti neće ili ne znaju, jer tu nigdje nema ćakavice ni ekavice, jer je balada štokavica, pa lupaju „ko Maksim po diviziji“. Zbunjeni estetikom i imenima o baladi: Fortisa, Mikalje, Goethe-a, W. Scotta... koji su prevodili i afirmisali baladu Hasanaginicu u Evropi. Ali, Kako zagovarači da to prenosu svojim iskrenim sunarodnicima, da kažu: da je sadržaj balade islam, a da je jezik bosanski! Neće i neznaju! Ako je tako, a jest, onda je sve drugo lingvističko „lupanje“. Književnik Alija Isaković, autor obimne studije Hasanaginica „Svjetlost“ Sarajevo 1975. piše: „Tako nas ova muslimanska balada o plemenitoj Hasanaginici otkri učenom svijetu, ukaza na poetski veličanstveni dar našeg čovjeka... Čitavih četrdeset godina (1774-1814) Hasanaginica je kao pjesma „morlačkog (ilirskog) jezika“, kružila uzburkanom evroppskom literarno-folklornom pozornicom, postade prvi ambasador naše kulture izuzetnog intenziteta i neslučenih razmjera“. Raniji, oko 100.000 srednjovjekovnih bogumilskih stećaka s epitafima pismom bosančicom uzleti 2016. na Listu UNESCO, Pariz, Istambul. Tako, istine radi, da tvorce stećaka i baladu prvo prihvati UNESCO i Evropa, a plemena juž. Slavena ne – pa kao da se tu desila prethistorijska „crna magija“?
„Magija se javljla veoma rano, već sa čovjekovim oblikovanjem prvih spoznaja o svijetu koji ga okružuje. Magija i religija su međuovisne, imaju isto ishodište i nastale su jedna iz druge – religije iz magije. Prema sociologu Gurvitchu, magija je vjera u sile koje čovjek može kontrolirati, dok je religija vjera u sile koje čovjek ne može kontrolirati“, Wikipedija.
A da su Iliri u Bosni bili kreativan rod i sloj, to potvrđuju i naši jezički i likovni prilozi! Jezička baština - Bosanski jezik i likovna baština - Stećci bosanski stil idu paralelno: od ilirskog jezika i lik. umjetnosti u našem prilogu su: dva/tri stećka ilirskim pismom i jezikom: Ilirska stela Dijana, Ilirska urna za pepeo (kuća mrtvih), bogumilski stećak, te krunska balada Hasanaginica:
U Imotskoj krajini tvrđavu Klis 1648. god. od Turaka preuzimaju Mlećani, gdje je ranjen Hasan aga Pintorović, a potom se tu, kao odgovor pojavi balada Hasanaginica; oko 100 godina je balada usmeno čuvana u narodutal. Italijan Alberto Fortis je 1774. objavi na italijanskom i morlačko - ilirsko - bosanskom jeziku; “Ilirski jezik balade Hasanaginice je začuđujuće blizak današnjem književnm jeziku“, isusovac Mikalja Jakov, 1600.-1654. Blago ilirskog jezika-riječnik. u kojoj je tvorbi i analizi bilo uključeno i pismo „bosanćica“sa stećaka. U isto vrijeme, Mikalja tvrdi: „Svi znaju da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da na njim pišu’”..“
Nije „tuk na utuk“, već je tako! Ima dakle, logike tvrdnja da je bosanski jezik centralni jezik na zap. Balkanu, a da su susjedni jezici varijante!
Ilirska božica Diana + Urna za pepeo-kuća mrtvi= Stećak, Radimlja
Balada Hasanaginica; Na stećcima ilirsko pismo i jezik
Prelijetanje, svi su prelasci, od spomenutog raskola jedinstvenog kršćanstva 1054. iz jedne u drugu vjeru prvo išli milom, drugi je talas išao pritiskom, treći je val išao silom; jedino što to kod heretika - bogumila nije išlo, pa su ih proganjali, ali su oni stare vjere dualizma „Tako je govorio Zaratustra“, Niče, bili izuzetak. Progon bogumila Svetog Save iz Raške Srbije u Bosnu i Hum ide povikom: „Ubij, na lomaču, s'eci jezik“, na što bogumili u Bosni odgovaraju izrekom „Za Kulina bana i dobrijeh dana“ klesanjem oko 100.000 stećaka. Od 30 nekropola 22 su u Bosni i Hercegovini, 3 u Srbiji i Crnoj Gori i 2 u Hrvatskoj, s dovoljnim brojem epitafa „bosančicom“, ćime se 2016. godine stećci upisuju na svjetsku Listu baštine UNESCO, Pariz. Stećci su se tokom 350 godina prelijevali preko bosanske granica u međunarodni ili Balkanski kult estetike!
Zato čitaocima nudim: “Ako želite tražiti istinu, potrebno je da makar jednom u životu u nešto sumnjate, po mogućnosti u sve“, Descartes.
Sarajevo, 19. juli 2022. Ragib Lubovac Čelebija
Primjedbe
Objavi komentar