2 teksta - 1. GEN ILIRA U BiH JE OKO 55% 2. KLIS JE „BOSANSKA TROJA
1. GEN ILIRA U BiH JE OKO 55%
2. KLIS JE „BOSANSKA TROJA“
&&&
Balada Hasanaginica je pokrenula neuspjelu Vukovu Reformu srpskog jezika, kod Hrvata neuspjeli Ilirski preporod: ujedinjenje svih juž. Slavena u jednoj zajedničkoj nezavisnoj državi.
GEN ILIRA U BiH je OKO 55%
Schopenhauer je smatrao da je bit čovjeka u intuiciji koja se ispoljava kao volja. Volja je bit svijeta i ona je organske i neorganske prirode. Volja sve pokreće, ona je gospodar, intelekt je sluga, a to je Schopenhauer obrazložio time što je rekao da ono što proturječi srcu ne ulazi u glavu. Pojavne stvari su zakonite, volja ne podliježe zakonu - ona je slijepi nagon. Volja nastaje iz nedostatka i ona nikada ne može biti potpuno zadovoljna, pa je bol neminovna.
BAŠTINA, očevina imovina, prvenstveno nepokretna (zemlja), koju je netko baštinio od oca i preda. Baštinu povremeni držalac mora ostaviti svojim potomcima onako kako ju je primio. Baština može biti:Nacionalna baština,Svjetska baština, Povijesna baština, ovdje lik. umjetnost i jezik.
Realna je tvrdnja da: bogumili baštine bio-gen 55%, u kiparstvu Ilira u Bosni i Hercegovini
Ilirska Božica Dijana, Glamoč, Stećak «Kule» i autor, Zemaljski muzei, Sarajevo; Stećak Čo’ek, Stolac
„Ilirsko dinarska grupa dominira, osim u bošnjačkoj i hrvatskoj, i u srpskoj populaciji u Bosni i Hercegovini. U Beogradu, Zagrebu i Skoplju ova grupa je zastupljena do 30%. Interesantno je vidjeti da je slavenska grupa R1a najzastupljenija u Hrvatskoj sa 34,30%, u Bosni sa 24,60%, a najmanje u Srbiji gdje procenat slavenske grupe iznosi 15,93%“, Wikipedija. Iliri i bogumili baštine: stećke, pismo bosančicu, baladu Hasanaginicu i bosanski jezik.
U tvorbi i analizi Balade bili su uključeni i epitafi s pismom „bosanćica“ sa stećaka, tvrdnjom: “Ilirski jezik balade Hasanaginice je začuđujuće blizak današnjem književnm jeziku“, isusovac Jakov Mikalja.Nakon te tvrdnje u čitaocu se pojavi pitanje: na čiji je jezik mislio Mikalja: ilirski, slavenski ili bosanski? Jer se u većini izvooa, iza teksta, osjeća ono: šta je pisac htio da kaže? Što je poruka za čitaoce „čitaj između redaka“!
U slijedećem izvoru –teksta Wikipedije, u ideji svojatanja bosanske balade Hasanaginice u Bosni, kad je Klis bio oko 100 godina u granicana Bosne 1596-1648. god., ističu se Morlaci, prešučuju Iliri, bogumili i bosančica - epitafi sa stećaka; a akteri Balade su iz gradske sredine Klisa Bošnjaci: Hasan i Hasanaginica, zar ne? Molim: Ne „čitajte kako piše“, već „čitajte između redaka“! I ne u kontekstu polemike Lovrić-Fortis. Jer se ni na priloženim fotosima Morlaka ne vidi „“crno sukno“ odjeće. A Klis su od Turaka 1648. god. oslobodili Mlećani! Imotska Krajina je tada bila dio Bosanskog pašaluka, Balada se vjerovatno prepričavala s koljena na koljeno po Imotskom i okolini dok je od zaborava nije otrgnuo italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774. godine. Sve su prilike da se naše komšije držee isprobani poruka: kako su Bošnjaci-Bosanci i Hercegovci s „ neba pali“, te im korjeni nisu prije svega 55% ilirski, a tu su svjedoci bogumili i stećci Imotske krajine, koje nudimo:
MORLACI? „Morlaci, ime kojim je nazivano kontinentalno stanovništvo mletačke Dalmacije. Hist. naziv za pučanstvo kontinentalnog dijela mlet. Dalmacije. Ime je vjerojatno poteklo od bizantskogrčkog naziva (Crni vlasi; Mavrovlasi ili Morovlasi), što je bio naziv za planinske pastire, potomke balkanskih starosjedilaca (romaniziranih Dačana, Dardanaca, Ilira). Pridjevak „crni“ dobili su po odjeći od mrkog sukna. Mor. su bili planinski stočari, pa je i primorsko gradsko pučanstvo tako nazivalo sve stanovnike, Slavene i neslavene, u brdovitom zaleđu od Nina do Neretve. Morlaci su za Mlečane od kraja XV st. svi stanovnici zaleđa, od Bara do Kvarnera (osim gradskoga stanovništva), a tako se nazivalo i izbjeglice iz Bosne, Hercegovine i mlet. Albanije, koji su se u XVI st. naselili u Istri. „U puku toga naziva nije bilo“. Što podgrijava ili otkriva sumnju u sve“, Descartes.? „Na mlet. zemljopisnim kartama Velebit se označuje Montagna della (Morlačka planina), a Velebitski kanal Canale della Morlacca. O podrijetlu Morlaka misli se različito: vezivalli su se s Albancima, poistovjećivali s Crnogorcima, držalo se da su potomci starih Rimljana u Dalmaciji, odnosno romaniziranih Ilira i drugih balkanskih starosjedilaca, a neki su u njima vidjeli potomke Geta, Skita, Dačana, Sarmata, Kvada, Markomana, pa čak i Mongola“. Kao dobre ratnike, Turci su ih naseljavali uz bos. granicu, a i Mlečani su ih nastojali privući radi obrane svojih posjeda u Hrvatskoj, osobito za prototurskih ratova u XVII st., kada su Mor., boreći se za Mlećane, ponijeli glavni teret rata u našim krajevima (Ilija i Stojan Janković, Petar i Ilija Smiljanić, Marko Sorić, Stanislav Sočivica). Mlečani su ih pripustili njihovu načinu života i smatrali neciviliziranim polubarbarima; stanovite je promjene u to mišljenje unio A. Fortis u svom putovanju, ali je i njegova opažanja podvrgnuo kritici I. Lovrić u svojim Napomenama uz Fortisovo djelo. Nakon pada Mletačke Republike ime Mor. nestaje, a u procesu konstituiranja modernih južnoslavenskih naroda neslavenski Morlaci postaju, prema vjerskoj pripadnosti, Hrvati i Srbi“, Enciklopedija. To je dakle tekst Redakcije Enciklopedije, iz perioda kada se jezik u Jugoslaviji imenovao: Hrvatsko-srpski, dakle nije ni čudo, ali je čudo? Nadalje, tekst niže sve: „Skita, Dačana, Sarmata, Kvada, Markomana“ samo ne i jezuite..., a mogli su navest i po portretima iz „kulture Butmir“ kod Sarajeva „portrete crne rase“. To je još uvijek toplije nego gen-ocidni gen plemena-Slavena; koji hara zap. Balkanom, a zaobilazi Ilire i bogumile, pa i stećke... A Borba protiv hereze pod okriljem križarskog rata , da uništi heretike, da im konfiscira imanja i da ne štedi niti samog bana Kulina. u Bosni od 1235. do 1241. godine. To je u suštini bio mađarski osvajački rat... protiv Bosanske banovine. Descartes kaže: da jedino ne sumnja u to da misli“. Moglo bi se reći, da kad domaći kritičari nisu mogli brisati ono šta Italijani misle o sjajnoj Baladi Hasanaginici, okrenuli su se protiv domaćih Morlaka, da ih ocrne. A kakve su prigovore dobijali od umnih Evropljana , to oni kriu „ko zmija noge“ Ama, šta vam je ljudi, sve su naše komšije došle, ne s Baltika ili s Crnoga Mora, već direktno s Neba! Jezici Ilira
1.1 Autohtoni Iliri su imali više varjanti Indoevropskih jezika, pa su te varijante ostale i na zap. Balkanu i Jugoslaviji, zar ne?
„Nema lingvističkih dokaza da su svi stanovnici Ilirika u predrimsko doba govorili jednim jezikom. Zato je umjesto izraza »ilirski jezik« ili »jezik Ilira« bolje govoriti o »jeziku ili jezicima Ilirika«, odnosno o »iliričkim jezicima“; međutim, isusovac Jakov Mikalja nudi 1633. Ilirski rječnik; jezik balade Hasanaginice, čime obje tvrdnje postaju upitne?/hr.wikipedia.
GLAGOLJICA, ĆIRILICA I BOSANČICA
Prvi izvor: o Glagoljici
„ Podrobniji članak o temi: Hrvatska kulturna baština i povijest jezika u Bosni i Hercegovini nudi:
U povijesti srednjovjekovne BiH su se rabila tri pisma: arvatica, latinica i glagoljica“, Wikipedija
Stećak, Zgošća, Povelja...
„Najstariji dokument na arvatici je Povelja Kulina bana s dubrovačkim knezom Krvasom iz 1.189. Odlomak je napisan na glagoljici (12./13. stoljeće) kao i Humačka ploča koja pokazuje sjaj ranosrednjovjekovne pismenosti“, Wikipedija. Umjesto komentara nudim:"Čast je, objektivno gledano, mišljenje drugih o nama, a subjektivno, naš strah od tog mišljenja." Arthur Schopenhauer.Najprije: Kulin ban ne bi bio bosanski, već „arvatski“, zar ne...? Kulin ban je na Bilinom Polju prihvatio, afirmisao bogumile,i izrazio Rimu kajanje zbog toga čina, ali je naredne godine 1204. ipak „nestao“, Enciklopedija Jug. Zgb. Ime „Zemljica Bosna“, Porfirogent, je iz X st. ime arvatska je iz XII/XIII stoljeća, ili sa „rvati se“,zar ne?
Drugi izvor:
„GLAGOLJICA je vrsta alfabetskoga pisma koje je osmišljeno, tj. potpuno ispočetka kreirano 863. s ciljem jednostavnijega zapisivanja slavenskih jezika za potrebe širenja kršćanstva među slavenskim narodima. To je prvo „izmišljeno pismo“ Sjev. Makedonaca iz okoline Grč. Soluna, pismo kreirano za glasovni sustav govora juž. Slavena na temelju kojega je razvijen prvi slavenski književni jezik. Postoji četrdesetak teorija o postanku glagoljice koje su iznijeli ugledni svjetski i hrvatski povjesničari, paleografi i jezikoslovci.Jezik se spontano pojavio 863. negdje u ist. dijelu Balk. poluotoka. Neki su je ivodili iz grč. kurziv, a neki joj tražili uzore u grč. runama i pismima ist. naroda; njegova samosvojnost je imala crkveno-polit. značenje: kao pismo koje je trebalo da služi vjerskim misijama svih Slavena. Moralo se razlikovati od grć. I od lat. pisma kako se ne bi dovodilo u vezu ni s ist. ni sa zap. crkvom.
Hrvati su živu uporabu glagoljice u svojim liturgijskim i upravno-pravnim tekstovima održali do 19. stoljeća te glagoljicu (uz latinicu i hrvatsku ćirilicu) smatraju svojim nacionalnim pismom. Republika Hrvatska proglasila je 2014. godine "umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice" hrvatskim nematerijalnim kulturnim dobrom te je odredila mjere zaštite (NN 64/2014)“, Wikipedija. Što znaći, da je prvo pismo Hrvata pismo Sjev. Makedonaca. Hrvati za Glagoljicu imaju Bašćansku ploču na Krku iz 1.100 godine.
BOSANČICA Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka ploča (10. st.) zatim Povelja Kulina bana od 29.08. 1189. godine.
Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12. st.); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma – kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje,Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. st. stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici. Posebno je značajan dovoljan broj epitafa na oko 100.000 stećaka bosanćicom.
Prvotno pismo u staroj, predosmanskoj bosanskoj političkoj jedinici bijaše glagoljica, na kojoj su napisani (a i vjerojatnije na području sadašnje Hercegovine) i poznati Mihanovićev i Grškovićev fragment apostola, no koju je ubrzo zamijenila domaća varijanta ćirilice, bosančica, na kojoj je napisan veći dio tekstova sve do 16. stoljeća.
Ali, Staroslavenski Makedonci su u VII st. bili u dodiru i kontaktu sa grč. kulturom i jezikom, pa je logično, kako izvori tvrde: da su opsjedali Grč. Solun, odakle su preuzeli ideju - pisma ćirilicu, to što ini tvrde: „Nije utvrđeno tko su autori ćirilice“, što znači da im to nije po volji. Temelj ćirilici je grč. uncijala, a dokazni su dokumeni Natpis na ploči Mak. cara Samuila na Prespi , Ohrid iz 993. god. Hrvatsko je pismo glagoljica s pločom na Krku iz 1.100. godine, iz koje se izdvaja pismo bosančica, s kojom bogumili, na oko 100.000 stećaka i dovoljnim brojem epitafa s narodnim pismom bosanskim klešu epitafe na njima. (maloprije su ih u ovom tekstu imenovali kao „neciviliziranim polubarbarima“). Sve to ini prikrivaju? Jer ćiriloca nije srpsko pimo, već Sjev. Makedonaca, koji se danas spore sa Bugarima: čiji je bio car Samuil? Naradost, ima i suprotnih tvrdnjih. Jer, ono što slijedi je istina:
“Ovdje u tim planinskim visovima (Bosne i Huma) traje kult ljepote za koju se ne bi moglo reći da je import iz zapadnjačkih ili bizantskih sfera duha“, Miroslav Krleža. Ili, „ Ako ćemo da sudimo po epigrafici, za Bosnu i Hercegovinu može se reci: koji ste bili pošljednji, bićete prvi“, Vatroslav Jagić. Logično s epitafima na stećcima i pismom bosančicom, što je klica pisma i bosanskog jezika, s Baladom Hasanaginicom: i književnosti evropskog nivoa; treba li kazati kako je Balada Hasanaginica, ikad napisana, prevedena na oko 50 svjet. jezika? Stoji činjenica: da su brojčano velike nacije na zap. Balkanu ratovale i osvajale, a da su manje nacije tvorile kulturu i umjrtnost!; podsjećam: stećci na Listu UNESCO u Parizu? To je ono što drugi kažu o nama!
ĆIRILICA „slav. pismo za koje se smatra da je nastalo u Sjev. Makedoniji ili u Bugarskoj potkraj IX st. ili poč. X st. Temelj mu je grč. uncijala, kojoj su za potrebne slav. glasove dodani novi znakovi. Kao jednostavnije pismo ć. je brzo istisnula glagoljicu kod svi naroda koji su je upotrebljavali, osim kod Hrvata. S Balkanskog poluotoka prešla je ćirilca vrlo rano k Rusima. Najstarijim se datiranim čir. Spomenikom smatrao Samuilov natpis iz 993. (German kod Prespanskog jezera). Najstarijim južnoslav. ćir. rukopisima smatraju se: Savina knjiga Suprasalski kodeks, Hilendarski odlomci i Odlomci Undoljskog. Ti crkvenoslav. ćir. spomenici nisu datirani, ali se drži da nisu napisani poslije XI st. U toku stoljeća ć. se razvija i mijenje svoje oblike. Osnovni su tipovi pisane ćirilice: ustav (najstariji način čir. pisanja, poslije pismo samo svečanih crkv. knjiga); kad se uz crkvene knjige javlja i knjiž. rad, razvija se iz ustava i poluustav, te brzopis. (koji neki zovu i kurzivom). U srp. kancelariji brzopis se javlja u XIII st. kao posebno karakteristično pismo, (kancelarijska minoskula9). Nije utvrđeno tko je autor ćirilice; navodi se sv. Ćiril, sv. Metodije.“ Sporno je to, što nije utvrđeno tko je autor ćirilice; navodi se: sv. Ćiril“. U slavistici se raspravljalo o vremenskom prioritetu dvaju slav. pisama glagoljice i ćirilice. Od Šafarika opće je usvojeno mišljenje da je g. starije pismo i da je na nju mislio Crnorizac Hrabar, koji navodi 863. godinu kao datum postanka tog pisma“Wikipedja, providno izmišljanje?
Ama jok, dok se u to vrijeme u Evropi opera razvija kao scenska drama estetske vrijednosti, na zap. Balkanu Slavenska plemena primitivno guslaju, šta je vama? Bogumili su se pojavili u Makedoniji i Bugarskoj, zatim u Srbiji, ali su iz nje protjerani u Bosnu i Hum, jer su Rimu i Carigradu rekli NE i klesali stećke s epitafima pismom bosančicom. Srbi su imali sličan bol – na Kosovu, pa od toga u umjeti nije ostalo niš? Tako da je za naše susjede jedini izlaz bio od tad do sad: otimanje ili plagijat pisma, i jezika i književnosti!
Jer kažu: „ćirilica je srpsko pismo“! Čitamo: Ćiril, Solun, r. 827- u. 869. u Rimu. (134 g. prije Natpisa na ploči cara Samuila 993. g.), a Enciklopedija tvrdi: „Nije utvrđeno tko je autor ćirilice; navode se: sv. Ćiril... (?). Najstarijim se datiranim čir. spomenikom smastrao Samuilov natpis iz 993. kod Prespanskog jezera“, Makedonija. Što znači da ni pismo ćirilica nije srpsko pismo, već pismo sjev.Makedonaca, koji se i danas sa Bugarima spore: čiji je car Samuil: Bugarski ili Makedonski?“, Enciklopedija Jug. Zgb? Dok Srbi o tome čute. Tako da nažalost čitalac ima razloga da sumnja u sve? Samuilo, Mak. car ( kraj Strumice, udarila ga srč. kap, 6. X. 1014). Vladao od 976. U borbi protiv Bizanta, osnovao (976) Mak. Carstvo sa sjedištem u Prespi (kod Ohrida). Do kraja stoljeća osvojio Makedoniju, Tesaliju, Epir, Albaniju, Duklju, Zahumlje, Rašku-Srbiju, Srijem, Bosnu i Podunavsku Bugarsku“, Wikipedija.
BOSANČICA, historija, Enciklopedija Jug. Zgb.
100.000 STEĆAKA NA LISTI UNESCO – NARODNO PISMO BOSANČICA U BOSNI I HUMU
2 Pismo bosančica – zaboravljeno autentično bosansko pismo
U vrijeme X vijeka u Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji pa i u Bosni iz Glagoljice se izdvaja bosanska ćirilica ili bosančica. Pod utjecajem i sa primjesama glagoljice, ali i čistog narodnog (izvornog) govora, to pismo su oblikovala staroslavenska slova, sa uvedenim novim znakovima. Oblikom i pravopisom bosančica se razlikovala od bugarske i srpske ćirilice. Za tu ćirilicu upotrebljavaju se različiti nazivi: najčešće bosančica, zatim bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, bosansko pismo, a tendenciozno i nenaučno upotrebljavali su se i nazivi hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, pa čak i naziv srpsko pismo.
Pismo bosančica se pojavila u Bosni, na državnoj Povelji Kulina bana Dubrovčanima 1.189. Humačka ploča (XI. ili XII. stoljeće) spada među najstarije spomenike pismenosti u Bosni i Hercegovini, pisana je na staroslavenskom jeziku, bosančicom. Prema tome bosančica se pojavila u Bosni i Hrvatskoj istovremeno.
Bosanska ćirilica ili bosančica je redakcija ćirilice koja se koristila u srednjevekovnoj Bosni i okolnim krajevima. Do sada najuravnoteženiji prikaz bosančice dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra značenja u nastanku bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najčešće moderno ime: bosančica, njen prostor je: humsko-dukljanski prostor,područje Dubrovnika, područje srednje Dalmacije. Povelja Kulina bana je država bana „i dobrijeh dana“ napisana 1.189. godine bosančicom. Bio je to državni dokument. Natpisi na stećcima predstavljaju jedan od najorginalnijih tokova pisane riječi narodnoga jezika na području koje pokriva sadašnja Bosna i Hercegovina. Lapidarna pismenost se razvija tokom čitavog srednjeg vijeka, počevši od kraja 10. ili početka 11. (Humačka ploča), pa sve do 15. vijeka, a nastavlja se i u doba osmanske vladavine. U historijskoj literaturi nalaze se razičiti nazivi: bosanica, bosanska azbuka, bosanska ćirilica, hrvatsko-bosanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica.Bosanski preci Iliri i bogumili baštine oko 100.000 stećaka s dovoljnim brojem epitafe pisma bosančice od Kulina bana, ta se tvorba preporađa u Baladu Hasanaginicu u XVII st., što znači i bosanski jezik i književnost, koji susjedi nemaju i ne priznaju; jer su skloni plagijatu ili plemenskom otimanju; i to izvodite, bez srama i pred očima Evrope i Svijeta; ali zato Baladu prevode: Jakov Mikalja, Alberto Fortis, Johann Wolfgang von Goethe, Walter Scott, Aleksandar Sergejevič Puškin, Adam Bernard“, Wickipedija, sjajno!
Zašto su bogumili bili problem?
Bogumili su sebe nazivali hristijanima, smatrajući se izvornim hrišćanima. Glavna politička tendencija bogomilstva je bila otpor državnoj i crkvenoj vlasti. Danas ni arheologija ne daje odgovore na bilo kakva pitanja koja se tiču pojma bogumilstva ili, kako se još naziva, manihejstva, pa je mnogo toga samo pretpostavka.
Neki istoričari smatraju da korene bogumilstva treba tražiti u nečemu što je vezano za staru persijsku religiju i ideju dualizma koja se širila na ogromnom prostoru. Mada je čitava Evropa bila pod različitim uticajem dualističkih učenja, bogumilstvo je značajan trag ostavilo na Balkanu. Širilo se, kao što je kazano, prevashodno, na prostoru Bugarske, Makedonije, donekle Srbije i ponajviše u Bosni, u kojoj je, klešući oko 100.000 stećaka, negiralo crkve i groblja - Rim i Carigrad i po cijenu krstaško-križarskih ratova; čak ili kad su bili na svom usponu „Za Kulina bana i dobrije dana“. Čak i na Bilinom Polju kada je Kulin ban Rimskom izaslaniku de Kazamarisom, izjavili da se odriču svoje hereze.1203. godine na Bilinom polju kod Zenice, Kulin ban je slijedeće godine: 1204.„nestao“, Enciklopeedija, pokret ostao.
U žitiju Svetoga Klimenta, učenika Ćirila i Metodija, pominje se “zla jeres” koja se širi Balkanom, a sa dosta sigurnosti može se reći da je sredina 10. veka početak delovanja bogumila na našim prostorima“, Wikipedija.
2.1 Stefan Nemanja je zabranio bogumilsko i ime da im se pomene!
Kao i svugdje, u svim teškim sredinama, uvijek se pojavi razumnih ideja i pojedinaca: „Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu nego i u rodoslovnom pravi Bošnjaci: Već su dvije godine, odkada ja boravim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći sva ona, koja se našeg naroda tiču; ja sam mnogo i putovao po Bosni, ali još nikad ne čuh za srpski narod, niti za srpski jezik! Tamo sve iđe po bosanski i naški...“ Ivan Franjo Jukić „Bosanski Prijatelj“, Wikipedija.
Poznato je da u svom putopisu prvi spominje stećke Slovenac Benedikt Kuripešić, na svom putovanju kroz Bosnu i Sandžak 1530. godine. Jer je po srijedi prisutnost gena Ilira u ovoj sredini. Tek u XIX vijeku počinje zanimanje za ovu kulturnu baštinu u Bosni. Sandžak i dalje ostaje za putopisce i naučnike teritorija za koju niko nije zainteresiran osim onih koji istražuju i pišu o državi Nemanjića.
SPALJIVANJE BOGUMILA
„Vladajuća crkva, kako istočna, tako i zapadna, žestoko je prgonila bogomile. U tu svrhu je sazvano više sabora na kojima su oni proglašeni jereticima, spaljivane su knjige i ljudi, a pokrenuto je i nekoliko vojnih pohoda.
Za nas je najzanimljivija priča o obračunu Stefana Nemanje sa bogumilima. O tome je pisano u žitiju Simeona Mirotočivog, gde se navodi da ni sam Stefan Nemanja nije znao da se u njegovoj zemlji ukorenilo bogumilstvo, “đavolja rabota, jeres i kukolj koji je ušao u srpsku državu”. Srpski vladar je knjige “nečastive” spalio i iskorenio bogumilstvo u Srbiji.
Nije se Nemanja zadržao samo na spaljivanju knjiga! Bogumili su kažnjavani telesnim kaznama, spaljivanjem na lomači, sečenjem jezika, žigosanjem po licu, progonom iz zemlje, oduzimanjem imanja… Nakon toga srpski veliki župan je zabranio čak i pominjanje njihovog imena, a veruje se da su preživeli bogumili utočište našli u Bosni. Kada je reč o bogumilstvu u Bosni, postoji niz katoličkih izvora koji svedoče da je ono tamo bilo jako ukorenjeno, možda i sve do turskih osvajanja“, Wikipedija.
2.2 Drugi izvor: Jakov Mikalja i Alberto Fortis: ime, jezik i historija Morlaka
(Zanimljivo je da se u narednom taksti bogumili ne spominju?)
„U ranom srednjem vijeku Morlaci žive po planinama sjeverne Albanije, Crne Gore, Hercegovine i južne Dalmacije, zna se da su osnovali tadašnju Ragusu - današnji Dubrovnik. [2] U tom vremenu imaju kažu zajednički etnonim Vlasi, pa ih se ne da razdvojiti od onih grupa koje žive duboko po Bosni (planina Romanija nosi ime po njima, jer su je oni zvali Romanski, a sebe Romanji) u Srbiji, Makedoniji, Epiru. i Albaniji Vlasi (Aromuni) su se u svojim razbacanim plemenskim grupicama uspjeli održali kao autohtona etnička skupina sve do 476. – 1492.-otkriće Amer. kad su masovno slavenizirani“, Wikipedija. (U nastavku će tekst kazati nešto i o genezi bogumilia i ideji vjere dualizma Zaratustre, Mani-heje).
Ima razloga ponuditi i ovu varijantu: Možda ću bit proglašen tim bosnofobom, al ja bosanski jezik ne priznajem, niti ću ga ikad priznat... kakav ba bosanski jezik: Ista stvar je i sa srpskim i hrvatskim, niđe veze ba, isti jezik sa više različitih imena iz ko zna kojih razloga datih... jbt veća je razlika između engleske varijante engleskog i američke varijante engleskog, pa se oba zovu engleski jezik, a balkanci pametni nešto uzeli srat hajmo 10 različitih imena koristit za istu stvar i nek budu različiti jezici“; hajmo šatrovački žargon. Važi, onda juriš na Makedonsku varijantu glagoljice slav.-govor Sjev. Makedonaca iz okoline grč. Soluna.
Ima razloga ponuditi i ovo: “Zavod je vodio Primož Trubar, štampajući knjige na bosanskom jeziku. „Zato se jedino knjige prevedene na bosanski jezik mogu, po mišljenju Trubara, čitati i razumjeti u čitavoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Srbiji i Bugarskoj, mada se neke riječi i slova neće svakome sviđati, budući da Hrvati i Dalmatinci govore nekoje riječi drugačije od Bosanaca i Srba“ (Gajević 1999: 69).
Ah, tako Ti je ba. moj Bosanac, „Kad On meni kaže: “Nema Bosne“! Istine radi: Takvi su nam bili nac. Ideolozi: sv. Mihael, prema biblijskoj tradiciji, arkanđeo koji se u Bibliji spominje pet puta. Vjeruje se da je on zapovjednik nebeske vojske u ratu ..., sv. Sava..., jućer Karadžić, Starčević... „sve Srbi i Rvati svuda“, Ubij, na lomaču, seci jezik,danas do agresije i genocida!, gdje ima i istine i radi te istine; takvi danas doživotnom robijom pune evropske doživotne zatvore, zar ne? Još je to u Bibliji pozitivno, gdje, od 10 biblijski zapovjesti na 6. mjestu stoji: Ne ubij! U poruci sv. Save na 1. mjestu stoji: Ubij! I nikad nisu svi negativci, ima svijetlih izuzetaka, i kod svih religija, naroda i ratnika.
A vidite i ovo: Isusovac Jakov Mikalja je u statistici pretpostavio estetiku: u književnim se djelima valja opredijeliti za jezik bosanski jer je najljepši među svima ilirskim“, Wikipedija. I ovdje lebdi pitanje: grčko pismo, govori Sjev. Makedonaca i rivalstvo: ilirski,i slavenski ili bosanski jezici?
3. O svojatanju bošnjačke baštine: Na kojem jeziku je pjevana Hasanaginica? Zamislite, da neki Bosanac tvrdi da: je balada Majka Margarita, „bosanska?.Da li bi ga i sami Bosanci proglasili psiho-poremećenim, a to sa Hasanaginicom traje stoljećima, i narod čuti? Kažu: i Vuk je kazao da je balada Hasanaginica srpska pjesma zato što je smatrao da, sve što je pisano štokavskim jezikom, da je to srpsko; čak i to, što Balada nije pravoslavna ekavica. Po logici da Ćirilica nije srpsko pismo, već makedonsko, onda bi Balada prije bila makedonska, bugarska, rvatska, najmanje srpska; ali je ona islamske duše, štokavice i ijekavice; jasno, oni koji nemaju ništa, da im je bilo šta i bilo od koga, i islamska, i to se oprašta, ali je to čudo neviđeno. To su geni iz prošlosti: primjera radi: mogu oni sebi i svojima govoriti šta god hoće: i da je Amerika srpska! Može svako da govori, ali je to već kazao Dobrica Ćosuć „otac nacije“ da ne ponavljam: ovo ili ono, zato je ko bio ovakav ili onakav. I veliki Homer je bio slijep, kažu da je on napisao Epove Ilijade i Odiseje, drugi vele da su te Epove napisale žene, kao što je i Baladu „govorila“ žalosna žena Hasan-age. Istine radi, onda je Alberto Fortis imao pravo kada je kazao: da je Ilirski jezik Balade bosanski. To je temejl koji su udarili stećci: da je i Balada Hasanaginica književno djelo Evrope! Drugi o nama su kazali: da su stećci na Listi UNESCO, i da je Balada prevedena na oko 50 jzika Svijeta! To je Bosna, a Vi i dalje guslajte.
JOŠ O „ILIRSKOM JEZIKU“ BALADE HASANAGINICE
3.1.1 Morlaci, „Alberto Fortis je bio italijanski teolog, prirodoslovac, putopisac i redovnik.
Za razrješenje problematike u vezi s pitanjem jezika Hasanaginice iz ovih su Fortisovih napomena važne sljedeće pojedinosti:
– Hasanaginica je morlačka pjesma;
– Fortisov zapis Hasanaginice u njegovoj je knjizi na ilirskom jeziku;
– Morlaci u unutrašnjosti govore bosanskim (jezikom);
– bosanski, kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, Fortisu je bio skladniji nego ilirski u Primorju.
Iz ovoga nije jasno da li je Fortis ilirski jezik i bosanski, kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, smatrao dvama jezicima. Ne ulazeći u problematiku odnosa termina govor i jezik i shvatanja tih termina, želim pokazati da se preko prethodnih Fortisovih napomena olahko i brzo prelazilo i da su neke nejasnoće u vezi s Hasanaginicom i proizišle iz toga. Bit će najprije da je ilirski i bosanski Fortis smatrao jednim.jezikom. Ovo ne treba čuditi jer je u vremenu u kome je živio Fortis, pa i ranije, bilo uobičajeno da se jezik naziva ilirskim, bosanskim, slavjanskim“, Wikipedija.
„Morlaci i Vlasi, zapravo citiramo ponajviše Fortisa, jer je i zaslužan za otkrivanje istine o Baladi: Njemu se suprotstavio domaći pisac Lovrić Ivan iz Sinja; studirao je jezike i filozofiju u Veneciji i, a medicinu u Padovi. Objavio je i knjigu Putovanje po Dalmaciji A. Fortisa. Piše O običajima Morlaka, u kojoj daje mnogo podataka o životu seoskog pučanstva sred. Dalmaije. Oba ta djela puna su kritičkih primjedaba na Fortisovo pisanje... uz mnoge druge, napao ga je i Fortis...“, Enciklopedija. Sve ukazuje na to: da su stranci - umni ljudi, za razliku od domaćih Starčevića, Kakadžića, Lovrića... prema bogumilima Bosne imali negativan stav, čak i pojavom od tih istih „neciviliziranim polubarbarima“ tvoraca Evropske balade Hasanaginice - djelo za pamčenje. A potom su, pred očima Evrope Baladu plagirali, a tvorce mimimizirali. Valja napomenuti, da Balada Hasanaginica nije pjevana na Planini Velebit, već u gradskoj sredini Klisa, kakve preko Wikipedije šalju poruke:
Fortis je preveo na italijanski jezik nekoliko morlačkih junačkih pjesama, a jednu od njih dodat će svome drugom pripovijedanju;– pjesma koja je dodana je Hasanaginica; Naravno, da ostaje na čitaoima da sadržaj čitaju ne kako Vuk kaže „čitaj kako piše“ već „čitaj između redaka“.
Slijedeći izvor je opet Jakov Mikalja Italijan"Nastojao sam da u ovaj Rječnik uvrstim najodabranije riječi i najljepše narječje...tako i u ilirskom jeziku ima mnogo različitih načina govora, ali svako veli, da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu." Istine radi:
Juž. Slaveni baštine pisma Sjev. Makedonaca, a oni: pisma Grč. unicijalu i kurzivu : Slaveni tvore Glagoljicu oko 863. G. „negdje“ na Istoku?; za Ćirilicu imaju ploču-Natpis cara Samuila iz 993.na Prespi-Ohrd, koju svojataju Srbi..., Hrvati imaju Bašćansku ploču Glagoljice na Krku iz 1.100 g. iz Glagoljice se izdvaja pismo bosančica; bosanski bogumili klešu od XII/XV st. oko
Balada Hasanaginica iz XVII st.je pokrenula pitanje Reformre srpskog jezika u XVIII stolječu. Vukova Reforma srpskog jezika nije uspjela zato što je nije prihvatila pravoslavna Crkva, koja je kazala NE! Ne književni narodne priče i pjesme. Ne srpski književni jezik čobanski i svinjarski već „pisanije žitije“ jezik o svecima. A vjernici vole sv. Savu veše nego i oca i majku zajedno. Ništa bolje nije prošla ni Hrvatska ideja Narodni, Ilirski preporod; jer je slavenska grupa R1a najzastupljenija u Hrvatskoj. Italijani Rimljani i Mletci se i ne spominju? „Mletačka vladavina na području hrvatskog dijela istočne obale Jadrana trajala je od 991. do 1797. godine,ali ih nema u Dalmaciji? A prvi iskorak Mletaka na istočni Jadran bio je već za dužda Petra Orseola. Vlast Mletačke Republike objedinjavala je hrvatske krajeve od Istre, Dalmacije do Boke kotorske“, Wikipedija. O tome u statistici niš-svi Iliri je upitno? Ni Rimljana, ni Mlećana...Samo nek nije iz Bosne, primjera radi: Otud tvrdnja da: je Rimsko Carstvo poslalo 190.000 vojnika, skpljenih od Iraka do Holandije, da uguši Veliki Ilirski ustanak, koji je u Bosni vodio od 6. do 9. g. Baton, a po inima: nije s Vranduka na rijeci Bosni, iz Bosne, već je to drugi Baton iz Panonije, kao i pitanje čije je književno djelo bosanska Balada Hasanaginica-evrop. nivoa: od Povelje Kulina bana Dubrovčanima„ bogumila, stećaka i epitafa bosančicom na njima, po genu, vjeri i naciji, po akterima Balade, „najljepšem bosanskom jeziku“, Mikalja, po dubokoj tradiciji: „ilirski, slavenski ili bosanski jezik“, Fortis. Interesantno je vidjeti da je slavenska grupa R1a najzastupljenija u Hrvatskoj sa 34,30%, u Bosni sa 24,60%, a najmanje u Srbiji, gdje procenat slavenske grupe iznosi 15,93%. Da pojasnim: naslov ovoga teksta je iz izvora: da je GEN Ilira u Bosni 40%, u Hercegovini 70%, što je oko 55% Ilir. gen-a u Bosni i Hercegovini.
„I da ostavih kosti u tujini i tad bih samo Bosnu sanjo!“, tajne stećaka i natpisi na njima koji svjedoče o bosanskoj bogatoj prošlosti.
Sarajevo, 21. maj. 2023. Ragib Lubovac (kraj).
Primjedbe
Objavi komentar