BOGUMILI U BOSNI, KATARI U FRANCUSKOJ...
Balada Hasanaginica se za naše komšije pojavila kao „grom iz vedra neba“ kao vlastiti kulturni poraz, riješenje je bilo: plagijat!
BOGUMILI U BOSNI, KATARI U FRANCUSKOJ...
Čija je „Zemljica Bosna“, čiji su bosanski bogumili, stećci, pismo bosančica i balada Hasanaginica?
Usmena balada je nastala između 1646 i 1649. Fortis je otkriva i prevodi 1774. Vuk Karadžić 1787-1864. je čita, Starčević 1823 – 1896. je čita - svatrojica je interpretiraju; prevedena je na oko 50 jezika. Balada u XVII st. afirmiše bosanski jezik i književnost.
Starčević i ekavica „Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest kako je on svoje knjige pisao na ekavici. Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, budući se Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba (koji u BiH i Hrvatskoj govore ijekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce, koji su naglašeni "ijekavci") što su preko tzv. "hrvatskih vukovaca" prihvatili samo Hrvati. Starčević se htio tomu usprotiviti i uvesti u hrvatski jezik ekavicu (što je govor Hrvata kajkavaca i dijela čakavaca) kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u danom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti ijekavicu“, Wikipedija.“Srbi svi i svuda, sva tri zakona“, Karadžić.
Vidite, sve se to: Reforma jezika i Ilirski preporod kod naših susjeda došavalo oko 150 gdina nakon pojave balade Hasanaginice. Ona je pala „k'o grom iz vedra neba“. Otud spomenuti plagijat „huka i bruka“. Kad se bosanska Balada mogla plagirati, onda ni genocid nije daleko.
Kto zna, kako bi se u svemu tome snašli Frojd i Jung?
"Zaratustra" je njemačka verzija imena perzijskog proroka Zoroa
&
Zanimljivo, izvori Wikipedije a i drugi izvori, kliširano čitaocima na zap. Balkanu nude: autohtone Ilire, što je fakat, i slav. plemena u VII st., a prešućuju ideje Zaratustru i Mana iz VII i III stoljeća Bliskoistoč. Irana, pa čitalac treba da sam zaključi: da nisu maniheju i dualizam u Evropu donijele ptice, već ljudi? Zato čitaocima nudim ovaj izvor:
&&&
Dr. John Fine
(1939.-) profesor je na „University of Michigan“ u SAD-u. Njegovi istraživački interesi usmjereni su prema teologiji i povijesti kršćanstva u Bizantu te srednjov. i modernoj povijesti Balkana. Od 1983. do 1987. godine napisao je niz osvrta povezanih sa srednjovjekovnim Balkanom. Napisao je rad Bosnian Church (1975., pretisak 2006.) u kojem je ustvrdio da bošnjačka Crkva nije bila heretička.
Eh, moj fini dr. John Fine, iz Chicago, naše su komšije ovdje davnih godina izmislile „onlain“ jer, jedan je Dobrica davno rekao: Daleko je sunce, ali kad još najpametni sveci ostave poruke: „Ubij, na lomaču, seci jezik“ to je onda naša inih baština, pa ako nešto nema u našoj, mi preko taraba skoknemo u susjednu,da plagiramo; kupimo i književnika; to je naša praksa od Ćirila i Metoda... ako treba idemo i u „hajdučiju“, danas i u agresiju i genocid.
Fine-ov izvor kaže:„Uprkos historijskim činjenicama, postoje oni koji vjeruju da u Bosni nikada nije došlo do značajnog dualističkog pokreta, a među njima je i historičar John Fine. „Njegov stav su prihvatile mnoge kolege, uključujući i Ivana Lovrenovića“, Wikipedija.
„Fine, profesor sa Univerziteta u Michiganu, putem socijalne antropologije objašnjava da čovjek u nekom selu u Bosni ne bi bio zainteresiran, niti bi bio u stanju da shvati dualizam“. Nisu to nikakvi argumenti, moj Profesore? A potom prof. Fine negira sam sebe. U istom tekstu i pasusu stoji: „Političari iz Ugarske i Rima su sprečavali dualizam pokretanjem krstaških pohoda, a jedan od njih je i pohod od 1235-39. godine, kada je Bosna gotovo uništena, a hiljade ljudi spaljeno na lomači ili odvedeno u zatočeništvo“. Ticalo se to, dakle, moj fini Fine i svakog pojedinca i čovjeka u bilo kojem „selu Bosne“.
On također posvećuje malo pažnje evropskom dualističkom pokretu, što ga navodi na donošenje neprihvatljivih doktrinarskih pretpostavki kao što je na primjer ta da Gost Radinovo spominjanje “Trojstva” u njegovoj oporuci, znači da on nije bio pravi “krstjanin”. Ali, nije Fine samo jdan,ima ih više takvih...
Mani-heizam
„Maniheizam je nauka koja potiče od Manija (216 – 276), iransko – babilonskog mudraca i vjerskog reformatora helenističkog doba.
Mani je htio i pokušavao da tri nauke, Zarathustre, Budhe i Krista upotpuni i stvori jedan gnostički sistem. Tako iz iranskog mazdaizma, tj. iz nauke o poštivanju Mudrosti ili Mudrog Gospoda (Ahura Mazda, jedini bog Zarathustrinog kulta, vrhovno božanstvo nebesa koji je štovan kao bog koji predvodi dobre duhove nebesa i svijetlost) preuzima dualistički princip dobra i zla, svijetla i tame žravan (princip vremena u mazdaizmu, ranije osnovni princip svijetla, a u kasnijem razvoju mazdaizma, oko V st.p.n.e. i u Mitrinom kultu prevladava shvaćanje da je žrvan – akarana ili nestvoreno beskonačno vrijeme, osnovni princip svijetskog zbivanja) kao osnovno božanstvo čija su tri epiteta svijetlost, moć i mudrost.
Stećci u nizu
U kršćanstvu, Mani pored Krista priznaje samo sv.Pavla i istočne gnostičke učitelje Markiona i Bardesana koji odbacuju okrutnost Starog zavjeta i povratak u vrela iranskih srodnih vjerskih tradicija.
Maniheizam se snažno osjetio u Tibetu kojim putem je i došao u Kinu, isto kao i nestorijansko kršćanstvo u srednjem vijeku. Nešto manje se osjetio u Indiji, a u Evropi su bili jaki uticaji iransko – manihejski, posebno kod bogumila (sredinom X st. pokret nastao kao sinteza manihejstva i pavlićanskog učenja) i kod katara (religijski pokret koji je svoje vjerovanje zasnivao na dualističkom učenju manihejaca) u Francuskoj.
Na ostatke katara, tzv. Albigenze, kršćansku sljedbu iz XII i XIII st. koja je prozvana tako po gradu Albi, a koji su odbacili papinstvo, starozavjetne knjige i drugo, a prihvatili dualističko stajalište po kome je materija zlo, papa Inocent III (1198 – 1216) je protiv njih pokrenuo rat i ozvaničio inkviziciju.
Tek u kontekstu manihejstva ili patarenstva (tal. Patareno – sekta bogumila, babuna, koja se kod nas proširila u XII st.) ili bogomila (što je kod nas popularniji naziv, dat po popu Bogomilu iz Makedonije X st., za heretike dualističkog vjerovanja, posebno zastupljenih u Bizantiji (Vizantiji) i kod Južnih Slavena od X do XV st., a njihovo je učenje bilo posebno rašireno u srednjovjekovnoj Bosni) možemo dati tumačenje nekih stilsko – dekorativnih oblika na stećcima.
Na stećcima se nekada javlja znak pentagrama, a poznato je da je broj pet kod starih Slavena imao ulogu svetog broja, što se smatra posljedicom neposrednog dodira sa istočnim mističnim vjerovanjima.
A u maniheizmu, svijet je sastavljen od pet čistih i pet tamnih elemenata. Česti znaci polumjeseca i zvijezda na stećcima mogu biti posljedica ezoteričnog učenja patarena da su to nebeske lađe na kojima borave pravedne duše uoči odlaska u raj. To je još staro manihejsko i pavlićansko učenje koje su bosanski bogumili pretvarali u znak na stećku.
Bogumili su, isto kao i manihejci i katari, prezirali realističan prikaz raspela, ali su poštivali simbol krsta i to u tri oblika: antropomorfnom i teomorfnom, ravnokraki grčki i krst svijetlosti, tj. krst u sunčevom krugu.
Teomorfni krst je simbol samog Isu Krista, a Krist je i samo sunce koje će nakon Strašnog suda sijati vječno.
Jelen je čest motiv na bosanskim stećcima, ali nije znak samo konzumiranja mesa, već je simbol pravedne duše.
Čest prikaz lova na jelena prije može da simbolizira čovjekovu dušu koju napada zao duh (konjanik), gonjen od grijehova (pasa).
U bogumilskoj zemlji, sakralni motiv je kolo, a otuda česta predstava kola sa ljudima raširenih ruku, jer na taj način čovjek označava pokojnika koji se, načinivši krst, približava Isu Kristu, itd...
Stećak, lov na jelena Stećak, jelen prikazan kao pravedna duša pokojnika
Sve navedeno ukazuje na složen preblem nastanka, a posebno čitanja dekorativne umjetnosti i njene simbolike sa stećaka.
Ukrašavanje nadgrobnih spomenika, tačnije umjetničko osmišljavanje grobnog znaka, izvjesno zahtjeva dodatne napore objektivnog tumačenja. Srednjovjekovna umjetnost artikulacije samog stećka i simbolično dekorativne plastike, primjer je osobenog stilskog izraza.
Njegova originalnost u umjetničkom nasljeđu je nesporna uz posebno važnu činjenicu, a to je vezanost za jedan prostor duhovnosti srednjovjekovne Bosne“, Wikipedija.
Enciklopedija Jug. Zgb.
Mogu se pojaviti pitanja: zašto stećaka nema i u drugim zemljama gdje su se bogumili pojavljivali, a mogu se tražiti i dobiti različiti odgovori, prvi je: u Bosni su bogumili imali državnika Kulina bana i plodnu kiparsku baštinu autohtonih Ilira...
Realna je tvrdnja da: bogumili baštine bio-gen 55%, u kiparstvu Ilira u Bosni i Hercegovinii:
U oba reljefa: po dvije figure ispod dva lakta! Hvala na interesu!
Katari (od starogrčkog καθαροί - čist, odnosno od grada Albija, u Francuskoj) bili su vjerski pokret s dualističkim kršćanskim i gnos
Bogumili u srednjovekovnoj Bugarskoj - Wikipedija
Bogumili u srednjovekovnoj Bugarskoj se pojavljuju sredinom 10. veka, pod uticajem bogumila iz Makedonije i pavlićana doseljenih iz Jermenije.
Masovno spaljivanje katara – 1244. - Povijest.hr.Proglasio je križarski rat protiv albigenza, kršćanske vjerske skupine u južnoj Francuskoj
Manihejstvo – Wikipedija
Tako su manihejstvo prihvatili u
Dobri Bošnjani - BOGUMILI I CRKVA BOSANSKA - Facebook
BOGUMILI I CRKVA BOSANSKA - HISTORIJA BIH - Historija Bosne i Hercegovine ... imenima: katari u dijelu Francuske i uz Rajnu, albigenzi uz gradove Albi, ...
Da, štujem Vaše vrijeme, lakonski sam nabacio posljednje stavke, sretno!
Sarajevo, 29. juni 2.023. Ragib Lubovac (kraj)
Primjedbe
Objavi komentar