“BOSANSKI JEZIK JE NAJLJEPŠI!”

“BOSANSKI JEZIK JE NAJLJEPŠI!” Temelj bosanskom jeziku su: 100.000 stećaka, epitafa 19/400? bosančice i balada Hasanaginica.Povod je rat Mlećana i Turaka za utvrdu Klis u Imotskoj Krajini god. 1648. kad Klis osvajaju Mlečani, gdje je ranjen Hasan-aga, odkad se javlja usmena balada Hasanaginica i u narodu traje oko 100 godina. & Godine. 1649. Klis od Turaka osvajaju Mlečani, a potom se rađa usmena balada Hasanaginica, Mikalja, Jakov (1601-1654), prvi je koji otkriva baladu, analizira je i prevodi na ital. jezik. Alberto Fortis u svojoj knjizi Putovanje u Dalmaciju , Venecija 1774. prevodi baladu na Italijanski jezik Vuk Stef. Karadžić, r. 1787. u. i861., 1814. prepisuje baladu » Žalosna pjesanca plemenite Asanaginice, Mala prostonarodna slaveno-serpska Pesnarica”. Vuk kod Alije ćirilicom baladu pjeva: ijekavski! U čemu je onda problem? HASANAGINICA; (1774-1974) priredio Alija Isaković, »Svjetlost«, izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1975. HASANAGINICA: “Što se b’jeli u gori zelenoj? Al’ su sn’jezi, al’ su labutovi?” Da su sn’jezi već bi okopnuli, Labutovi, već bi poletjeli.…” & Prvo o prvom izvoru: isusovac Jakov Mikalja, koji baladu analizira, u kojoj je tvorbi i analizi bilo uključeno i pismo „bosanćica“ sa stećaka. Mikalja tvrdi “Ilirski jezik balade Hasanaginice je začuđujuće blizak današnjem književnm jeziku“. U isto vrijeme, on tvrdi: „Svi znaju da je bosanski jezik najljepši. Blago ilirskog jezika-riječnik. & Južni Slaveni su ogranak slavenske grane Indoeuropljana, nastanjen od alpskog područja južno od Drave na jug do Grčke, i od jadranske obale na istok do obala Crnog mora južno od Dunava, ali uključujući područja sjeverno od Save i Dunava u Panonskoj nizini (Vojvodina). Skupine Slavena doprle su u ove krajeve (prema dijelu "migracijskim" teorijama) u 2. polovici 7. stoljeća, a njihov ustroj je bio plemenski. Neke skupine zacijelo su bile prije dolaska slavenizirane (Hrvati) a neke nakon što su prodrli u ove krajeve (Bugari). Narodi koji predstavljaju skupinu Južnih Slavena su: Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, Sandžak u Srbiji, sjevernoj Crnoj Gori, Wikipedija. & Balada Hasanaginica nastala između 1646. i 1649. ona se 100 godina usmeno pričala u Imotskoj Krajini, dok je od zaborava nije otrgnuo spomenuti ital. Jakov Mikalja; drugi je prevodilac italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774, nazivajući je "morlačkom baladom" (morlačka = ilirska), što je oko 140 godina kad i Vuk prepisuje Fortisa tek 1814. Balada je prvi put objavljena u Fortisovoj knjizi "Put po Dalmaciji" u Mletcima. Od tog su se trenutka počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim svjetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775.), Walter Scott (1798.), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835.), Adam Mickiewicz (1841.) samo su neka od imena koja su baladu prevodila. Za "Asanaginicu" se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala. Vuk Stef. Karadžić, r. 1787. u.1864. nakon 140 godina nastsanka saznaje za nju, koja ga oduševljava; kojeg ona zapravo inspiriše za njegove značajne ideje kao što je Reforma srp. jezika…. Nakon 140 godina balade Hasanaginice u Bosni i Evropi, Vuka je očito ona inspirisala, samo što on to ne kazuje. Zato Vuk pokreće Reformu srp. crkv. jezika iz Ohrida 993. god. da bi ga prilagodio štokavskom jeziku balade Hasanaginice, nije mu smetalo ni to što je balada ijekavica a srp. jezik ekavica, da baladu nazove “srp. p’esma”. Još nijedan njegov sunarodnik nije to negirao? A onda se realizira školski primjer svojatanja. Na Vukovu Reformu: da osnov za književni jezik budu narodne pjesme i priče, Crkva odgovara ne, da “govedarski i svinjarski jezik budu osnov za narodni književni jezik”! Crkva nije ni znala da se Vuk vrti oko balade.Vuk nije znao, ili nije htio da zna: da su bosanski baštinici bogumili - morlaci-Iliri posebna geneza, sloj i soj. A i Hrvati, kako onomad tako i danas, neznaju: da je Klis u vrijeme nastanka balade Hasanaginice, oko 1649. bio u granicama Bosne, pa tvrde “balada Hasanaginica je Hvatska pjesma”. Čak i da nije Klis bio u granicama Bosne, u baladi je islamski ambijent, sadržaj i forma dubok i dalek ilirsko-bosanski jezik! Zanimljivo, i nobelovac Ivo Andrić će ovaj bogati period Bosansko-hercegovačke historije i estetike nazvati „tamni vilajet“. A nikad nije spomenuo srednjovjekovne bogumilske stećke kao što će ih nazvati veliki Miroslav Krleža „kultom ljepote“ koji su 2016. god. uzletjeli na Listu UNESCO-a. A vidjeli ste jezik balade, vidjet ćete, pa i razliku jezika Vuka i balade: kakva razlika, zar ne? Fakat je balada genijalna, kao da je pisana danas, a ne u XVII stoljeću. Po Andriču „Tamni vilajet“ je kada se osniva Sarajevo, razvijaju gradovi Travnik, Jajce, Višegrad s Mostom Mehmed –paše Sokolovića i Jezgro Mostara sa Starim Mostom u Mostaru, koji su također na UNESCO-ovoj Listi u Bosni i Hercegovini! Sve su to biseri kreativnih Bosanaca i Hercegovaca! Također su i o Mehmed-paša Sokolović različiti izvori, kao i za baladu Hasanaginicu. A sama činjenica da posebno tu baladu Hasanaginicu jednako svojataju i Srbi i Hrvati, onda čitalaocu ostaje da se dvoumi: vjerovati ili sumnjati ali i u sve što mu se nudi? U jednom izvoru stoji: Sokolović je iz hriščanske sredine; drugi izvor tvrdi: da su Sokolovići iz Bošnjačke sredine: “Mehmed-paša Sokolović 1506 – 1579) bio je osmanlijski državnik bošnjačkog porijekla. Rođen je u Bosni, u selu Sokolovići kod Rudog. Odveden u janjičare, a Janjičari su bili vojnici pješaci Osmanskog Carstva, naoružani isprva lukom i strijelom (?!), a kasnije tijekom 15. st. sve više vatrenim oružjem. Općenito se smatra da je taj proces završen sredinom 16. st. Selom Sokolovići dominira po drugi put obnovljena džamija, koju je Mehmed-paša sagradio svom ocu Džemaludinu Sinan-begu Sokoloviću,“Wikipedija. Osmanlije osvajaju Bosnu 1463. u kojoj gro bogumila prelazi na islam. Otud nudim da čitaoci sami laički zaključe genezu o spomenutoj ličnosi? Nadalje, pri svečanom činu izgradnje Pašinog mosta, Andrić u romanu Na Drinu čuprija nabija seljaka na kolac, a zatim se njegovi istraživači pitaju: gdje je izvor tog motiva, pa ga pronalaze na istoku i Turskoj, a ne u prikivanju Isusa na križ u Jerusalemu, ili u hrvatskom Jasenovcu-domovini gdje je izvorno vrelo Andrića? Isusovo razapinjanje dio je Isusove muke opisane u Novom zavjetu.Nakon što je noseći križ došao na Kalvariju u Jeruzalemu, Isus je…Wikipedija. Doduše balada Hasanaginica nije samo bosanska balada, “već je to jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala”, svjetska balada. A one druge spomenute ideje su ideje iz vremena maga: da su Srbi Hrvati ili da su Hrvati Srbi”, ideje maga prije kršćanske tradicije u kojima su najpoznatiji magi sveta tri kralja koji su za vrijeme evanđelja došli u Betlehem pokloniti se tek rođenom Isusu. Ali, te ideje nisu prolazile ni kod preda ni prije ni za vrijeme, ni poslije Kulina bana kod bogumila, niti kod njihovih potomaka, što ne prolaze. & To su dakle ideje, pogledi i rezultati hrvatsko-srpskih vodećih mislilaca, koji su zapravo zbunjeni baladom Hasanaginicom, pa neznaju šta će s njom, već se odlučiše na svojatanje“. Oko 100 god. usmene balade je prošlo do Fortisovog prevoda 1774. na Italijanski jezik; još 40 godina je prošlo od Fortisovog prevoda do pojave i prepisa ili svojatanja balade a biće da je to verzija Vuka Karadžića, koji piše: „Iz putovanja Fortisova ja sam baladu 1814. godine prepisao našijem slovima. U spomenutoj Fortisovoj knjizi ona je naštampana sa mnogo štamparskijeh, a po svoj prilici, i pisanijeh pogrešaka, koje sam ja gledao da popravim“, Vuk. A zapravo se radi o tome da je Vuk oduševljen i opterećen njome i smišlja kako do balade? Da su mnogi autori tekstova opterećeni patrioizmom; slijedeći pasus Vukovog sunarodnika tvrdi suprotno: „Priređujući Hasanaginicu, Vuk je na osnovu Fortisovog prevoda izvršio brojne promene i tako načinio, može se reći, sopstvenu verziju, svakako nekritičku, tim pre što je uneo i dva nova stiha, a na jednom mestu maltene prepričao stih umesto da ga prepiše i eventualno rediguje. Želeći da anulira Fortisovu redakciju originala, Vuk se od originala još više udaljio, i to iz jednostavnog razloga: zato što nije ni znao kako glasi izvorni tekst pesme, nego je jedino mogao da pretpostavlja, što je u ovakvom poslu pogrešno samo po sebi“, Wikipedija. Prema tome, kao što se vidi, bile su to Vukove muke: od prepisa i prevoda, ka vlastitoj verziji ili svojatanju? Između pojave balade i prepisa Vuka su oko 140 godina. Svima je to jasno, Ali, treba nešto i kazati! Vuk Stef. Karadžić, r. 1787. u.1864. Vuk „Reformator srpskog jezika, se odlučino za pokušaj “Solomonskog rješenja” balade Hsanaginice i srpskog jezika svojatanjem balade: time što se zalagao da štokavština (hercegovački govor) postane jedinstven književni jezik i Srba i Hvata; logično je, da prvo, da bi se približio baladi, izvrši reformu srpskog jezike - da književni jezik bude izvor iz narodnih pesama i priča, potom da kaže “balada je srpska p’esma”. Jer Hercegovački govor je nabliži bosanskom govoru, a ne srpskom. A tu je i bosanska balada, i po formi i po sadržaju bosanska. Jer su u sred. vijeku tu sjeme posadili stećci, epitafi s pismom bosančicom; a zatim se bosanski jezik oplodio u baladi Hasanaginici, koja je bila Evropsko čudo. Sve je jasno k'o suza. Spomenuti Jakov Mikalja, iz našeg naslova, je analizirajući jezik balade, uključio i epitafe bosančice na stećcima! Od 1825.Vuk najveći dio života provodi u Beču. Karadžičeve Reforme obuhvataju uvođenje narodnog pučkog jezika u književnost, pojednostavljivanje pravopisa na fonetskoj osnovi (svaki glas jedno slovo) po načelu: piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano. Zalagao se da štokavština (hercegovački govor) postane jedinstveni književni jezik i Srba i Hrvata.“ Što je opet, rečeno je, po uzoru na štokavski jezik balade Hasanaginice. Upravo tako! A onda je na red došao ilirsko-morlačko-bosanski jezik balade, to jest suprotno tvrdnji –Karadžičeva „da je balada Hasanaginica srpska p'esma“. Redoslijed je bio: prvo prilagoditi srpski jezik baladi, a potom svojatati baladu; pri tome Srbe u stopu slijede Hrvati, mudro, nema šta? Srpski su argumenti: „Srbi svuda“, a Hrvati nude argumente Starčevića: da su Hrvati do Makedonije, te da je domovina balade Imotska Krajina - Hrvatska, da je pjesmu pjevala krščanka“. Možda, ali nisu prilike? Iako svi historičari balansiraju između istine i patriotizma, I to je jasno. Ovdje koristim hrvatsku Enciklopediju, Zgb.i Wikipediju. KLIS, „naselje u Dalmaciji, na prijevoju između Mosora i Kozjaka, na cesti Split-Sinj. Naseljen već u predslav. doba; prvi put se spominje u ispravi iz 852. kao dvor kneza Trpimira. U X st. ga spominje Konstantin Porfirogent pod imenom Parathalassia. God. 1466. Klis je došao u vlast hrvatsko-ugarskog. Kralja. Dominirajući cestom koja je iz Splita preko Sinja vodila u Bosnu, utvrđeni grad je u vrijeme tur. osvajanja bio stalan cilj napada. Svoje herojsko doba preživljavao je za Petra Kružića, a 1537. pao je u tur. ruke. God. 1571. Mlećani su uzalud opsjedali Klis, a 1572 zajedno s domaćim pučanstvom prodrli su u utvrdu, ali je nisu mogli zadržaati; 1596. Splićani pod Ivanom Albertijem i uskoci zauzeli su utvrdu, ali su je Turci iste godine preoteli. God. 1648. Klis osvajaju Mlečani i držali ga do 1797.,kad je Klis pripao Austriji“, Enciklopedija Zgb.Tu je ili tada je ranjen Hasan-aga. Nema podataka iz toga perioda o nac. strukturi stanovnika Klisa i okoline? Po jednoj hipotezi Iliri bi na Balkanskom poluotoku bili autohtoni stanovnici jer pokazuju stanovit kontinuitet s nekim prethodnim kulturama. Mitologija ih je dovodila u vezu s Ilirijem, sinom Kadma i Harmonije u Epiru. U Dalmaciji se navode ilirske skupine Ilira: Istri, Liburni,Dalmati, Adrijejci, Panonci, Kelti… Značajno je da je rimski car Dioklecijan u Splitu bio Ilir… a da Panonija zvanično pada pod Rimsku Imperiju, padom Ilira na Vranduku od 6. do 9. god. na rijeci Bosni kod Zenice; te da je u Klisu, kao I u Bosni ilirski etnos i jezik bio prisutan. Istina tvrdi da je: spomenuti „Hasan Arapović – Hasan-aga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države, da je Hasanaginica – Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena, beg Pintorović, brat Fatime Arapović“. Prije će biti da su jezičari i Karadžić i Starčević genezu ilirskog življa u Klisu zanemarili, jer ako „Slijepci vode slijepce“, tu nema pomoći. Vuk se „Zalagao da štokavština (hercegovački govor) postane jedinstveni književni jezik svih Srba i Hrvata.“ Štokavsko narječje (štokavština, štokavica), jedno od triju narječja hrvatskoga jezika, uz čakavsko i kajkavsko. Štokavsko je narječje također temelj standardnim jezicima Srba, Bošnjaka i Crnogoraca. Hasanaginica je bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u prijevodu Fortisa... nazivajući je "morlačkom baladom" (morlačka = ilirska). Kazano je, baš onako kako zagovara isusovac Jakov Mikalja: za ilirski jezik balade Hasanaginice.On tvrdi kako je “jezik balade Hasanaginice začuđujuće blizak današnjem književnm jeziku“ Mikelja dodaje; kako „svi znaju da je bosanski jezik najljepši“. A kazano je da Vuk tvrdi da su Hrvati Srbi, kao i Starčević što tvrdi: da su Srbi Hrvati. No, naša je tema jezik, kako se Srbi s ukom u Srbiji ne poznaju štokavsko nariječje, jer se Vuk zalagao: da štokavština postane jedinstveni književni jezik i Srba i Hrvata. I umjesto spajanja,odkako Bosna zna za sebe “od Kulina bana i dobrijeh dana” - od bogumila do danas, kad svi govore punim ustima: kultura i umjetnost: nižu se uzvici „Ubij, na lomaču, s'eci jezik, nižu se Progon bogumila,Jasenovac, Vukovar, Srebrenica... to je sve, što se tiče plemenite kulture plemena juž. Slavena.

Čast izuzecima, kao što su: Bogić, Jovan, Srđan, Nataša, „Žene u crnom“ iz & Hasan Arapović – Hasan-aga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države (vidi kartu) Asanaginica (Hasanaginica) hrvatska je usmena balada, koja je nastala između 1646. i 1649. u ... Fortisovu Asanaginicu do kraja je poijekavijo Vuk Karadžić, Wikipedija. A onda čitamo i ovo: „Fortisovu Asanaginicu do kraja je poijekavijo Vuk Karadžić. On je glasovno, uoblično, sintaktički poštokavio Asanaginicu po vlastitom ukusu. Preveo ju je proglasivši je srpskom književnošću, Wikipedija. Tako nas izvori zapravo vrte u krug? Nadalje, „Vuk je protiv svih konzervativnih snaga vodio pravi jezički, književni i kulturni rat do kraja. I uspeo je da umesto mrtvog jezika privilegovane društvene manjine uvede živi narodni jezik u književnost našeg naroda. Zatim je uprostio pravopis, kazano je, tako što je uveo pravilo „jedan glas- jedno slovo”, odnosno pravilo: „Piši kao što govoriš” i “Čitaj kao što je napisano”. Izbacio je 13 nepotrebnih slova i uveo 6 novih za već postojeće glasove“.Wikipedija. Tek je čitaocima ovdje jasno na kojem je jezičkom nivou, u vrijeme balade Hasanaginice bio srp. jezik. Što znaći da u vrijeme bos. balade Srbi nisu imali ni fonetsko- vizuennu funkcionalno pismo. Pri tome se čitalac pita: otkud je onda na takvom niskom nivou jezika nastala parola „Govori bre srpski da te čitav svet razume“ kad je, uz to „bre“ turska riječ! Sve u svemu i ovaj citat ukazuje, uz tvrdnju Mikalje da je jezik balade iz XVII st.“ začuđujuće blizak današnjem književnm jeziku“. Ukazuje na znatnu kvalitetnu razliku jezika balade i srp. književnog jezika, zar ne? Realno je da čitalac zaključi: sve je sumnjivo? Pitajući se: otkud hrabrost iliti bezobrazluk, da se za bogat bosanski jezik balade tvrdi da je „balada srpska p'esma?“ jezika nižeg ranga? Stvar stoji suprotno, da je srp. jezik varijanta bosanskog jezika. Reforma dalje kaže: „Izjednačavanje narodnog i književnoga jezika, tj. inzistiranje na folklornim jezičnim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič je zabilježen u narodnim pjesmama i poslovicama; prekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnoga jezika bez oslona na književnu tradiciju; i novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identificirani kao-rusko crkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskoga jezika,“ (sa ploče cara Samuilla Iz 993. god. Ohrid), Wikipedija. Što znači da srpski jezik nije bio štokavski. Kao kod balade Hasanaginice. Od tada se javlja ili počinjnje plagijat s pitanjem: čija je balada? Iliti, zapravo je Vuk započeo prikrivenu spomenutu Reformu s ciljem prisvajanja evropske balade Hasanaginice. A drugi segmenti koji se spominju u Reformi su sporedni. U to vrijeme Karadžičev partner Starčević tvrdile, Karadžić: da su Hrvati Srbi, a Starčević tvrdi da su Srbi Hrvati. Iako su obojica kasnije odustali od tih tvrdnjih. U stvari, Karadžičevo svesrpstvo kao i Starčevičevo svehrvatstvo dokazuju kako su i jedan i drugi tada vjerovali da su Hrvati i Srbi jedan narod pa su nastojali da ga obuhvate i jednim istim imenom“, ali se nisu mogli dogovoriti s kojim? Pritom su račune plačali Bosanci i Hercegovci... Karadžićeve reforme obuhvaćaju uvođenje narodnog pučkog jezika u književnost: pojednostavljivanje pravopisa na fonetskoj osnovi, dakle što je srpskom jeziku nedostajalo, a bilo je u bosanskom jeziku balade Hasanaginice, čak 140 godina prije Reforme. A zatm je Vuk izveo rašomon – obrt plagijat: balada Hasanaginica je „srpska pesma“, a Hrvati opet tvrde „balada Hasanaginica je hrvatska pjesma“.Ako tu ima išta istinito, a nema, ostaje jedino: da se pravoslavlju i katoličanstvu, u baladi nudi hriščanima islam! Ali se to u praksi nije pokazalo, već obrnuto: da se danas završilo na agresiji, zločinu i genocidu! Balada Hasanaginica nastala između 1646. i 1649; 1774. zapisao je Alberto Fortis kao morlačko –ilirsku baladu, koja je usmeno prepričavana oko 100 godina“, Enciklopedija, Zgb. Između 1834-1841. godine Vuk obilazi ... i Dalmaciju skupljajući narodne pjesme, pripovjetke i poslovice u Imotskoj Krajini, gdje je nastala balada Hasanaginica, ali je nije našao kod starijih, koju je već Evropa upoznala i prevela, spomenuti: Mikalja, Fortis, Puškin, Scott, Mickiewicz... Viši, konzervativni slojevi srp. društva, a osobito vrhovi pravoslavne Crkve Ploča cara Samuila iz Ohrida 993. god. grčevito su se držali starog slavenosrpskog jezika- crkvene ćirilice, koji je običnom puku, golemoj većini srp. naroda bio slabo razumljiv, a bio je k tomu još pisan kompliciranom azbukom“. Crkva je prigovorila Karadžičevim nastojanjima da se „prostački jezik govedara i svinjara“ pretvori u književni“, Enciklopedija. No, Vuk je uporno radio na reformi, s osnovnim ciljem: da srp. jezik prilagodi bosanskoj baladi, a potom da ustvrdi da je balada Aasanaginica srpska p'esma. Ta tvrdnja je odgovarala i Hrvatima, pa su i oni išli s tezom: „balada Asanacinica, iz Imotske krajine je hrvatska pjesma“, i tako do danas. Kažu “Na uvođenju narodnog jezika u književnost radilo se kod Srba i prije Karadžića“, Wikipedija, možda? I, tako riječ po riječ, kada smo već kod naroda: “Reci bobu bob, a popu pop!!!! Zanimljiva je narodna izreka koja se upotrebljava kada želimo nazvati stvari pravim imenom: plagijat je u literaturi krađa; prisvajanje tuđega autorstva, da ne kažem hajdučija, al' je ovdje to i više od plagijata! Sarajevo, 25. feb. 2022. Ragib Lubovac Čelebija